Blog

Imam fobiju ili strah od visine, a živim na osmom spratu

VedranaRadmanFeaturedSlike1024x641
Dnevnici samoizolacije / Vesna Radman

Imam fobiju ili strah od visine, a živim na osmom spratu

Subota je. I dalje je vanredno stanje, a sve radnje u toku dana se svode na prilagođavanje situaciji koja se mijenja svakim danom. Procjenjujem da više neće padati snijeg, pa pravim kutak na terasici. Imam fobiju ili strah od visine, a živim na osmom spratu! Dugo nisam ni izlazila na terasu, a kad bih nešto trebala da uzmem ili ostavim, jedna noga bi mi ostajala u stanu na sigurnom. Po mojoj procjeni, terasa ima i blagi pad ka dole, ali mi rekoše da ako se do sad nije srušila, neće ni sad, te da ne brinem. Da me ne bi više ubjeđivali kako ne treba da se bojim, a ja se i dalje bojim, ja njih ubijedim da im vjerujem, a fobija i dalje ostaje. Ni žičarom se nikad nisam provozala!  Jedni su mi obećavali da ćemo se zajedno provozati i da će nam biti lijepo, drugi su me ubjeđivali kako mi se ništa ne može desiti, ali  i dalje nemam namjeru da probam. Ja čak i vjerujem da se strahovi koji su fobije mogu izliječiti tako što se suoči sa njima, ali neka, ja mogu da živim sa tim. Elem, da se vratim sa žičare na koju nikad nisam išla, na terasu koja je sad aktuelna, a trenutno bo’me i mali luksuz. Kaju li se sad oni što su ih zatvorili i zazidali, pitam se? Prilagodi sebe izolaciji i fobiji istovremeno, a iskoristiti terasu je prilično zeznuto. Smišljala sam nekoliko dana, pa sam dužinom zida stana stavila stolicu/ležaljku, a uz ogradu terase sam namjestila stari cipelarnik koji mi zaklanja pogled. Sad vidim nebo, krovove, zgrade u daljini, vidim malo i cestu i park , ali mi to ne stvara nelagodu koju izaziva fobija. Dole ne gledam! Dotaknu me i zrake sunca, vjetrić koji na visini skoro uvijek piri, a čujem i djecu sa sprata iznad mene. Samo su oni koji imaju kućna dvorišta u luksuznijoj varijanti.  Preselila sam tablet, telefone, jastuke, namjestila stolić za kafu, tako da je u poređenju sa redovnim životom ovo sad kao najbolja bašta nekog kafića. Pola dana mi je trebalo da namjestim terasu i kad sam  završila i vratila se u stan za nekim obavezama koje to zapravo i nisu, svako malo sam izlazila i na par minuta uživala u tom malom zaštićenom kutku.

Suton je. Volim taj dio dana kada bi u realnom životu trebalo da su završene sve obaveze i može da se odmara ili da se čini nešto za svoj ćejf.  Sada se u suton život utišava, jer će ubrzo sat kada se svi moraju povući u svoje domove. Čuje se sve manje automobila, par osoba koje  su sjedile i pričale u parku koji mi je u dometu pogleda odlaze, a postaje i hladnije.

Već sam primijetila da upravo nakon tog famoznog sata koji je kao neka granica radim netipične stvari. Sinoć sam, recimo, u pola 12 krenula da pravim kolače, bez neke potrebe, čak i bez želje za nečim slatkim. Volim da kuham i nikad mi nije mrsko da napravim bilo šta, ali sad je to sasvim drugačije. Trenutno sam sama, a sama sebi rijetko kuham. Sada pravim samo jela koja nikad nisam spremala, neke nove recepte, a vrijeme pravljenja je skroz naopako. Opet mi je drago jer je kuhanje jedna od rijetkih svakodnevnih radnji koje su činile moj redovni život, a koju primjenjujem u ovim vanrednim okolnostima. Za razliku od kuhanja, knjiga još stoji negdje sklonjena, ali zato pišem.

Leave your thought here