Jedino još jutro počinje kafom, dok ostatak dana nema nikakvu rutinu. Gledam u kanister od 5 litara koji stoji pored sudopera i ne mogu da se otmem utisku da je tečnost bez boje i mirisa koja se nalazi u njemu zapravo obična voda, koju sam platila oko 60 KM! U sličnim kanisterima sam u ratnim i poslijeratnim godinama nosala i čuvala vodu za piće, dok je ova kupljena u apoteci i sa njom špricam okolo kao da je sposobna da osim virusa ukloni i strah i neizvjesnost i sve što bi nam još moglo doći sa tim.

Svako godišnje doba mijenjam tašnu. Istresem sav sadržaj na sto i u novoj tašni svakoj stvarčici nalazim odgovarajuće mjesto. Čudna je to hrpica na stolu, nema čak ni ženskih stvarčica, nego kesica sa rezervnim rukavicama, kesica sa maskama, pa rezervne prazne kesice za odlaganje istih upotrijebljenih i dva mala spreja.

Prije pola godine, na kćerkino insistiranje sam nabavila biber sprej. Već tada sam počela sama sebe da “dresiram” i da ga iz tašne premještam u džep onda kada procijenim da bi mi mogao zatrebati. Da li sam se sa njim osjećala sigurnije, pa ne znam baš. Prije par dana sam pronašla i sredstvo za dezinfekciju ruku u malom spreju, koji je pogodan za tašnu. Jednu po jednu stvarčicu vraćam u proljetnu tašnu i samo su ta dva spreja ostala na stolu i pitanje da li novi sprej isključuje potrebu za starim? Zaključujem da dolaskom novih opasnosti nisu nestale stare, pa možda da oba ubacim u tašnu, ali šta ako u slučaju opasnosti upotrijebim pogrešan sprej! Smješno mi je jer već zamišljam sebe kako komplikujem sebi život prskajući oko sebe pogrešnim sprejom. U tašnu ipak ide novi sprej i želja da sljedeći sprej ipak bude neki dezodorans.