Blog

Kad nešto želiš, sav svemir se uroti u pomaganju da to i postigneš…

FatimaMujezinovicFeaturedSlike1024x641
Dnevnici samoizolacije / Fatima Mujezinović

Kad nešto želiš, sav svemir se uroti u pomaganju da to i postigneš…

Otkako smo u izolaciji, vjerujem da se svi osjećamo usamljeno, kao da smo sami u ovom svijetu, iako su naši najbliži pored nas. Osjećamo nemir u sebi. Sjela sam kraj prozora i posmatrala snijeg koji pada, očigledno je pokušavao da nam popravi raspoloženje, ali nije mu išlo od ruke. Bar tako kaže moja prijateljica, koja je isto tako gledala u te krupne pahuljice. Meni je dao motivaciju da ustanem, da radim nešto od čega ću se osjećati bolje. Znala sam šta ću, pročitat ću onu knjigu koju mjesecima odlažem.

Otvorila sam je i svaka stranica je bila sve zanimljivija. U tom trenutku, bila sam ponosna na sebe, ipak je ta knjiga dugo čekala da mi prenese svoje tajne. Mogu vam reći da je i uspjela. Pričala mi je o prostranstvu svemira, te o njegovoj snazi. Djevojka, koja se osjećala usamljeno, odlučila je vratiti se svom talentu, koji je otkrila kao vrlo mlada. Vratila se sviranju gitare, a spletom okolnosti je par godina gitara zauzimala visoku policu u njenoj sobi. Po njoj je pala prašina, jer je niko nije dirao. Sam život djevojke nije ni mario za težnje njenog srca i nastavio je po svom, onako kako to obično biva kada mu se odlučiš suprostaviti. Jednostavno, njena ljubav prema sviranju je prestala postojati u obliku hobija, ali je i paralelno raslo i njeno nezadovoljstvo životom. Nije bila sretna, negdje, duboko u njoj, htjela je uzeti svoj instrument i provoditi sate i sate sa njim. U razgovoru sa prijateljicom, djevojka je rekla da čeka pravi momenat. Po mom mišljenju, kada bi svi razmišljali poput nje, naš svijet bi bio uskraćen za mnogo divnih, talentiranih ljudi. Smatram da idealne uvjete gotovo pa nikad i nemamo, jedini onaj je sad. Odmah. Ne postižemo ništa time što odlažemo nešto, čak pogoršavamo situaciju, jer taj talenat polahko nestaje, gubi se. A onaj dan kad shvatiš da duboko u tebi tinja nezadovoljstvo, krivca ćeš tražiti očiju uperenih prema van, ljuta na svijet jer je tebe tako posebnu i talentiranu negdje putem zagubio. Dakle, ne treba da budemo „ljuti na svijet“, nego na sebe, moramo prestati tražiti izgovor za lijenost i suprotstaviti se strahu od neuspjeha.

Djevojka o kojoj sam vam pričala na početku, vratila se onome što je dugo željela i postala profesorica muzičke kulture. Na kraju romana, rekla je da se najzad osjeća ispunjeno, te navela citat za kraj: „Kad nešto želiš, sav svemir se uroti u pomaganju da to i postigneš“. Ja bih na to jedino dodala, da svemir neće učiniti apsolutno ništa ako ne „zasučeš“ svoje rukave i ne pokreneš se. Ako se ne potrudiš, te ako svoj talenat ne iskoristiš na pravi način. Uostalom, inspiracija vreba s mjesta na kojima ti nikad ne bi palo na pamet tražiti ju. Sve što trebaš je pažljivo promatrati svijet oko sebe. Ja sam svoju našla u krupnim pahuljicama. Zato, slijedite svoje želje, svemir će vam zasigurno pomoći.

Leave your thought here