Blog

Listam već pročitanu knjigu. Misli mi lete, jedva ih lovim. 

JelenaPalikucaFeaturedSlike1024x641
Dnevnici samoizolacije / Jelena Palikuća

Listam već pročitanu knjigu. Misli mi lete, jedva ih lovim. 

Budim se. Pogledam na sat – već je 10:12. Sat vremena i dvanaest minuta prekasno da svoje današnje aktivnosti iz planera obavim na vrijeme. Da sam samo malo više disciplinirana sada bih sjedila na terasi, lagano oznojena od vježbanja i pila svoj zdravi smoothie. Daleko od toga… Ležim u krevetu, u potpunom mraku i osjećam krivicu. Razmišljam kako sam mogla bolje. Razmišljam i kako je možda najbolje da prihvatim sama sebe takvu kakva jesam i oprostim si tu dozu nediscipliniranosti, nitko nije savršen. Ali zašto ne težiti biti savršen? Što uopće znači biti savršen? Tko određuje kriterije?! Ja sama? Pa pusti se onda na miru bar danas, molim te. Pogledam opet na mobitel, 10:17. Budna sam ravno pet minuta i već sam se uspjela posvađati, da stvar bude bolja, sama sa sobom. Režem struju misli kao nožem i odlučujem se njima pozabaviti malo kasnije. Otac izlazi iz kupaonice i srećemo se na hodniku, klimamo bez riječi glavom u znak pozdrava za novi dan. Majka me dočekuje u kuhinji s osmijehom za koji mi se čini da je svaki dan za zub ili dva širi. A ja, već smorena od jutarnje prepirke i karakterom najdalja suprotnost jutarnjem tipu osobe, razvlačim svoj onoliko koliko mi okolnosti dopuštaju. U dnevnoj sve kao i do sada, svatko na svojoj poziciji koja se od sinoć jedva stigla i ohladiti od naših stražnjica.

Doručkujem. Dobro automatiziranim pokretima palca rolam i skrolam po naslovnicama društvenih mreža. Sjednem na dio balkona na kojem još ima sunca.
”Treba baki ić promijeniti zavjese.”
Listam već pročitanu knjigu. Misli mi lete, jedva ih lovim.
Ručam. Perem suđe, ispirem pjenu. Maštam da istim pokretima ispirem i pjenušave misli iz glave. Hladno mi je po nogama jer tepiha nema baš na pločicama ispred sudopera, a ja bosa. Nanervirana od hladnoće koja mi se penje od stopala pa sve do jajnika i spremna da glasno šapnem: ”Pa što se ne kupi veći tepih u ovoj kuhinji??)”, sjetim se zašto je tome tako. Vrata od špajze se u tom slučaju ne bi mogla otvoriti do kraja. Sve je jasno. Nervoza opada.
”Rekla mi je Mica da će već prvog petog počet radit neke veće trgovine.”
9 je navečer i počinje nam film na drugom. Budimo se sat i pol kasnije na završnu špicu i sneno promrmljamo kako nam film ‘i nije bio nešto’. Dogmižem do kreveta, navijam alarm ujutro u 9:00, a u planeru za 15.4. su prve dvije točke naravno:
1) vježbanje
2) smoothie. Od sutra pošteno.

Kroz san čujem oca kako u kupaonici pjevuši dobro nam poznatu melodiju: ”Još jedan prođe dan, uzburkan k’o moree…”

Leave your thought here