Kada sam nervozna volim da crtam raznolike oblike i bojim. Ako je neki vrhunac nervoze uglavnom sviram satima od Baha do sevdaha dok plutam u toplim vodama dureva, blagovremeno prelazeći u hladne vode molova. Nakon odsviranih pjesama Rundeka, Indexa, Dragojevića i Montena, nacrtala sam jedan raznobojni okvir i unutar njega upisala dane u sedmici za mjesec april u nadi da ću prekrižiti samo prvih par brojeva. Križanje je poprilično dugo potrajalo uzimajući u obzir da je još jedan april krenuo ka stanici nepovratnosti. Sjetih se stiha Mike Antića: ,,Eh, da mi je niz aprile tebe sresti“ i to stavih kao naslov za datume koji su očigledno prigušeno prošli kraj mene kao odrasli kraj uspavanog djeteta. Voljela bih kada bih uspjela shvatiti paradoksalnu prolaznost. Uvijek mi je na umu rečenica koju davno napisah – i kada mi stojimo kazaljke sata se pomjeraju. Volim kada znam na šta sam vrijeme potrošila. Ova siva svakodnevnica u izolaciji me polako počinje gušiti. Nisam ja za ne raditi ništa. Nisam ja za čekanja da se nešto dogodi… Ne želim dopustiti da se ovi dani tek tako skriju pod ćilim beskraja, zbog čega sam napravila jednu listu pjesama koje želim naučiti svirati, knjiga koje želim pročitati, školskih predmeta oko kojih se trebam više potruditi za odličan uspjeh na kraju, listu vježbi pomoću kojih ću ostati u boljoj formi… Dok većina u samoizolaciji radi na sebi, ja se želim malo odmoriti od toga pripremajući se za, iskreno se nadam, zabavno i ludo ljeto. Nema odustajanja i posustajanja. Taj nivo poraženja sebi neću dopustiti. Barem ne dok u meni vri život i sve što život čini. Malena Monna je tu. Uklopila se u našu svakodnevnicu poput umjetnikovog potpisa na djelu. Svi u kući su je zavoljeli i mogu reći da dobiva više pažnje od mene. Ali nema veze. Uredu je! Njena slatkoća to zaslužuje. Danas sam bila prva smjena i još jedan online nastavni dan je protekao uredu i iscrpljujuće. Fali mi PRAVA škola. Poželjela sam se vozati u tramvaju i slušati pošalice sarajevske raje ranim jutrom. Poželjela sam da opet pretrčim preko pješačkog prijelaza stižući malo kasnije u Gimnazijsku ulicu. Poželjela sam i da me teta sa portirnice opet grdi jer kasnim. Na treći sprat Prve gimnazije u mislima popeh se za čas, ali ipak nasmijah se jer se poprilično dugo teturam uz njih pozdravljajući drugare, profesore, ili druge radnike škole. Veoma brzo sam zavoljela tu ustanovu i likove u njoj.  Doduše, od septembra kosa mi je sijeda, ali sve u svemu nije loše. Imam veliki osjećaj da će mi dani u hodnicima moje Prve biti smješteni u najljepši kutak srca. Dogovorila sam se s prijateljicom iz razreda, Eminom, da u četvrtak idemo vani. Mnogo sam je poželjela i jedva čekam da je vidim. Emina je jedna od rijetkih iz razreda koje neizmjerno volim. Tu je i druga Emina koja mi je također draga, ostali su mi manje-više neutralni… Do naredne vožnje u tramvaju i krojenja najljepših uspomena u Prvoj, sluteći po situaciji trenutnoj, proći će mnogo dana, mjeseci. No, ne odustajem od razmišljanja o lijepom. Ne odustajem od stvaranja lijepog. Uvijek se sjećam prvog i drugog zlatnog pravila o odustajanju. Radio je naravno upaljen, ali ovaj put pjevaju Gipsy Kingsi ,,Volare“, pjesmu koju sam i ja pjevala na Festivalu italijanske kancone u decembru… Slatkorječivi stihovi ponovo me kradu od sadašnjosti i bacaju u kuteve prekrasnih minulih dana.

,, Nel blu dipinto di blu… Felice di stare lassu…”