Sad bar znam koji je dan i datum…

VedranaRadmanFeaturedSlike1024x641
Dnevnici samoizolacije / Vesna Radman

Sad bar znam koji je dan i datum…

Sad bar znam koji je dan i datum, jer mi se već nekoliko puta desilo da sam sigurna samo u godinu koja je tekuća.

Kad li sam zadnji put pisala dnevnik?! U ratu valjda. Boris misli da ćemo tako potrošiti “razvučeno kućno vrijeme”, a kod mene je to kućno vrijeme zapravo nekako zbrkano i ispreturano, ali popunjeno. Većina ljudi se u vrijeme kad su izolovani muči sa dosadom, a meni je dan ponekad i kratak! A opet, sve ono što sam radila u redovnom životu, sada ne radim. Ne znam zašto. Jutros sam započetu knjigu sklonila sa stola jer nisam ni stranicu pročitala danima. Stajala je zapravo kao dekor na stolu na kom je neki kreativni nered i nije se baš ni uklapala. Poluotvorena, sa novim držačem koji mi ujedno čuva stranicu na kojoj sam stala i knjigu da stoji otvorena, bez da je pridrž avam rukama. Tirkiznoplavi držač koji se slučajno slaže sa nadstolnjakom iste boje, ali ne i sa neredom na stolu. Kako se ne sjećam kad sam zadnji put pisala dnevnik, tako se ne sjećam kad je to zadnji put bilo da nisam čitala. Možda ako bih zaboravila knjigu kada krenem na put, ali to prvo pakujem, možda nekad na dan ili dva, ali već treću sedmicu ja nisam ništa pročitala. Sasvim dovoljan pokazatelj da nešto ne štima i da nešto nije u redu. Sklonila sam je negdje i nadam se da ću skoro imati potrebu da je tražim.
Izlazila sam iz stana samo da bacim smeće. Do kontejnera mi treba tek 2-3 koraka, a na trotoaru sam skenirala (i slikala naravno) jednu iskorištenu jednokratnu, higijensku rukavicu sa lijeve strane i jednu masku, također jednokratnu, sa desne strane ulice. Tako da, napolju je sve po starom. U povratku me na vratima čeka zakačena žuta kesa sa likom Miki Mausa. Spetljala sam se pa ne znam da li da skinem rukavice da vidim šta je u kesi ili da prvo uđem u stan i prođem svu ceremoniju. Nosim je na terasu, zajedno sa obućom, jaknom, ključevima i skontam da mi je neko iz komšiluka ostavio materijal za maske, dakle dobila sam donaciju.
Ostatak dana uglavnom provodim šijući maske. To mi malo zaokupi mozak i dobar mi je osjećaj što uspijevam uraditi nešto korisno.
Svaku veče imam terapijski telefonski razgovor sa mojom ponajboljom drugaricom. Kako se razgovori ne bi pretvarali u razmjenu pročitanih informacija, u toku dana postavimo neka pitanja ili teme. Večeras smo pokušale da dođemo do odgovora na pitanje – šta će nam biti najviše žao kad sve ovo prođe. Ja sam rekla da mi je žao ove sebe sad, tj. kakva sam bila do sad. Znam da situacija kao što je ova mijenja ljude, a meni se ova moja JA baš sviđa i ne bih je mijenjala. Vjerovatno će svakim danom rasti spisak onoga za čim bih mogla da žalim, ali eto na prvo mjesto sebe stavih.
Izgurasmo i ovaj dan.

Leave your thought here