Jučer je bio prvi dan mjeseca ramazana. Prije početka svakog praznika u meni vlada ogromna doza nestrpljivosti i euforije. Ramazanu se uvijek posebno radujem. Inače, smatram da je vjera lična stvar. Svako ima pravo da vjeruje u šta želi, ili da ne vjeruje uopće. Ne volim za svaku životnu situaciju i temu povezivati vjeru, jer veliki broj ljudi koji se kriju iza statusa ,,vjernika” zapravo ni sami ne znaju iza čijih riječi stoje niti o kakvim zakonima zbore. Najdraži su mi oni čija se religioznost ogleda u svakom njihovom pokretu, djelovanju. To je moj lični stav i sa pravom ga mogu iznijeti u javnost. Podržavam isključivo ljude koji sade sjeme ljubavi, dobročinstva i mira na ovome svijetu, u šta god i u koga god vjerovali! Duboko u sebi svako ima nešto sveto čemu se uvijek vraća i što mu uvijek pruža nadu i potporu… Nedavno me je jedna profesorica upitala šta mislim koja je to moja najveća vrlina. Tada sam shvatila da je najteže o sebi pričati. Nisam kazala skromnost, jer ne smatram da sam skromna. Nisam rekla ni inteligencija, jer ne smatram ni da sam naročito inteligentna. Odgovor nije bio ni druželjubivost, otvorenost, snalažljivost ni ko zna šta… Nakon određenog proteka minuta, rekla sam da ono na šta se ponosim kod sebe jeste svestranost. Profesorica mi je rekla da ona smatra da je to ljudske mana koja nas često vodi do izgubljenosti. Samo sam se nasmijala… Smatrao to neko vrlinom ili manom, to je ono što volim kod sebe. Ako je proljeće želim da osjetim miris svakog procvalog behara, da biciklom pređem sve mirisne puteve, da me rađanje novih plodova voća podsjeti da sve ima početak i kraj, i da nakon svakog mraza dolaze sunčani dani. Ako je ljeto, volim da se kupam u rijeci, u moru, volim da čitam dok žarke zrake sunca prže moje… Ako je zima, volim da se sankam, da gledam filmove u toploj dekici i pijem čaj. Volim crtati smajlije u snijegu i nositi tople kapute. Ako je jesen, volim posmatrati lišće koje postaje odraz boja u nama. Volim početak školske godine, pružiti dobrodošlicu novim izazovima, preprekama… Volim. Jednostavno volim živjeti i upoznavati sve ljepote koje ovaj život pruža. Moja svestranost je raznobojnija od nečije jednostranosti u svakom slučaju. Više mi nije uvreda kada mi neko, u želji da me ,,smiri“, kaže da me ima svugdje, i previše nego što bi trebalo. Ima me i to je jedino bitno. Dok se zamaraju mojim prevelikim pojavljivanjem, djelovanjem i eksponiranjem, bilo bi sjajno kada bi poradili na vlastitom načinu života… Kako volim sve lijepo što ovaj život pruža, tako volim i ramazanske dane. Svake godine u ovom mjesecu nešto mi se desi lijepo, svakodnevnica mi je uređena, okružena sam ljudima koji me maze i vole. Prošle godine kada sam s rajom išla na iftar na Žutu tabiju, srela sam Dinu Merlina. Tu radost ne mogu i ne želim pokušati opisati. Jednostvno ne mogu… Svakog dana sam prije škole išla na mukabelu i učila Kur’an koji sam na arapskom naučila čitati prije par godina u mektebu. Naravno, poprilično sam zaboravila čitati arapski, jer otprilike godinu- dvije nisam vježbala ni čitala, ali sa jednom teta Azeminom bih upratila šta je sve pročitano za vrijeme mukabele. Škola, pa poslije škole iftar. Nakon iftara – teravije, te u posljednjim danima ramazana – noćni namazi. Teta Azemina, Fadila i Almasa su moja ramazanska raja. To su starije žene koje ne pričaju o tome da li su za večeru pravile kupus ili pitu, ne pričaju da li se ovaj  komšija posvađao s onim ili ne… Njih to ne zanima, jer su okupirane lijepim vibracijama, vijestima i uspomenama prošlosti koje dijele sa mnom. Dok bi uglavnom svi od mojih vršnjaka otišli iza džamije, ja sam bila u džamiji. Nekada sam i ja poželjela da se zezam s njima, da se šalimo u tim ,,zabranjenim” satima za izlazak. Jednu noć sam otišla ,,mimo teravije“ i odmah me hvatala grižnja savijest, neki ružan osjećaj zbog čega više nisam ni pomislila na tako nešto, a ni oni me nisu više zvali. Ponekad mislim da sam prestroga prema sebi… U svakom slučaju draže mi je da sam veliki samokritičar, nego kritičar drugima. U tim danima išla bih po somune strinama, nani, komšijama kojima ramazan ništa posebno ne predstavlja, ali vole podijeliti radost s okolinom… No, ove godine sve je drugačije. Ramazan je počeo, ali ne i ona lijepa zbivanja sa njim. Nažalost, zbog situacije u kojoj smo svi zapeli, ne mogu si priuštiti ove sitne, a od ogromnog značenja trenutke blagosti i mira. Ukinuli su zabranu kretanja za mlađe ispod osamnaest godina subotom, utorkom i četvrtkom (ako sam dobro upamtila). Danas sam odmah izletjela iz kuće. Sve ptice zavidjele su mom brzom letu i velikim raznobojnim krilima. S najboljim prijateljicama, Aminom i Delilom, sam se otišla voziti na Vilsonovo. Sati su se redali u svoj beskraj, a mi smo dopustile sebi da nas malo nosa mladalačka ljepota ludosti i bezbrižnosti dok smo se prisjećale najljepših trenutaka iz osnovne.

Kada sam tužna veoma malo pričam ili veoma mnogo spavam. To je neki moj način da pobjegnem od drugih kako niko ne bi ostao povrijeđen od mojih riječi koje mi se vrte po glavi dok sam u stanju nezadovoljstva, bunta i zbunjenosti. Ovi dani će mi uglavnom biti ispraćeni glasnom tišinom. Zahvalna sam na svemu što imam, i na lijepom i ružnom. Ali, dajem sebi za pravo i da budem tužna. Tužna jer mnoge osobe koje volim su otišle na drugu planetu s kartom u jednom pravcu. Tužna jer druge osobe koje volim će isto tako otići bez pozdrava. Jedino čega se plašim je smrt voljenih. Nezrelost ili mali broj godina nema veze s ovim. Sigurna sam da će me vijesti o odlasku voljenih uvijek zaboljeti i udariti u epicentar srca. Ali, voljeni nisu voljeni bez razloga. Ostat će besmrtni u mojim pričama, pjesmama, u odrazu moga ogledala. Kad- tad svi ti koji su umrli oživjet će ponovno kroz moje napisane riječi, a živi ostati živjeti zauvijek… Idem sada razmišljati o smislu svega ovoga; da li su ove pojave neke anomalije, ili pak sasvim uobičajan ritual prirode…