Imam dojam da nisam spavala ni par sati, a opet sam se razdragano probudila oko pola deset. Protekla školska sedmica me je malo psihički umorila. Babo mi je prije par dana kupio novi romobil, mada ga trenutno više on voza nego ja, ali pripisat ću to mojoj trenutnoj nemogućnosti da izađem iz kuće, a ne njegovoj neiživljenosti. Ipak nisam mogla odoljeti da romobilom ne odem do obližnje prodavnice. Kada sam se vratila, babo mi je rekao da će otići po jedno iznenađenje. Naravno, nije bilo iznenađenje, jer mi je odmah rekao o čemu je riječ. Otišao je po malenog psića kojim je želio obradovati mene i braću. Kada ga je donio, to je bila zbilja ljubav na prvi pogled. Isprva mu nisam smjela prići, ali veoma brzo sam ga počela maziti i gnjaviti. Neodoljivost tog bića me je totalno razniježila. Riječ je o ženki, zbog čega joj je dosljedovalo jedno lijepo ime. ALI, veliko ALI, kada imate dva mlađa brata, teško je dogovoriti se oko jednog imena, pa smo joj tako dodijelili imena – Donna, Boa i Flekica. Naravno, ovo najkreativnije – Donna, je bila moja ideja. No, ubrzo sam novu vijest podijelila sa mojom svilom (mojom nastavnicom bosanskog jezika i književnosti iz sedmog razreda, Fikretom, koja mi je od 2016. pa sve do danas jedno nezamjenjivo i najvoljenije biće u životu; osoba uz koju sam zavoljela knjige, planine, prirodu; bezuslovna podrška i utjeha, izvor radosti u svakoj životnoj situaciji). Ona mi je kazala da je ljepše ime Bonna, pa sam svoju novu malenu curu narednih par sati zvala Bonna. Promjena imena se veoma brzo desila- pa je dobila posljednje, nadam se posljednje, ime – Monna! Uglavnom Donna/ Bonna/ Monna/ Flekica/ Boa je vrste Cane Corso i oficijelno pas s najviše imena. Trenutno sam je uspavala i ne očekujem da će u snu biti još dugo. U posljednjih par sedmica nije postojao trenutak u kojem sam se smijala, a da sam odista bila sretna. Monna me je oraspoložila i sve moje misli skrenula samo ka njoj. Tako i ostatku porodice. Isuviše ih je okupirala svojim dolaskom da su na tren odstranili sve nesuglasice, prepirke, svađe… Nakon dugo, dugo vremena, u kući je vladala mirna tišina i blagost. Braća su se posebno obradovala, premda niti jedan ne smije da joj priđe. Zaista bih voljela kada bi kod nas ostala dugo, ali za par mjeseci ona će postati ogroman pas kojem definitivno kuća nije adekvatan prostor za življenje. Gledavši ju kako spava, prisjetih se Jesenjinovih stihova koje sam još u petom razredu naučila napamet:

Pri povratku, vukuć se po tmini
I lizući znoj s bedara lijenih
Mjesec joj se nad izbom učini
Kao jedno od kučića njenih

Zurila je u svoj plavi, glatki
Zavijala bolno za svojima,
A mjesec se kotrljao tanki,
I skrio se za za hum u poljima…

Dvije-tri suzice kliznuše mi niz lice na samu pomisao na njenu mamu i ostalu mladunčad. Mi smo ljudi veoma sebični. Životinje koristimo samo za vlastite potrebe zanemarujući njihove. Iskorištavamo sve na ovome svijetu kako bismo, nekada i nesvjesno, sebi olakšali, dok slijepo drugim bićima štetu nanosimo. Sve što nije humano i civilizovano, mi stavljamo u ,,to je normalno” kategoriju. Nastavila sam je maziti i posmatrati. Kada bi se probudila dala bih joj vode i malo se poigrala sa njom željna mogućnosti da znam kako se ona osjeća, šta sanja, ako sanja, i nedostaje li njoj mama. Znam da je ispred mene još jedna noć bez sna, ali ja sam i dalje jedan budni sanjar. Večeras su se na nebu pojavili vrlo vidljivi sateliti, pa sam usput završila i na ljuljašci neba. Ne znam hoće li mi je odvesti, ili će ipak dugo ostati član naše porodice, ali znam da je to maleno biće u dom donijelo mir i posebnu blagost. Evo, sada lijeno proteže svoje nogice dok prelazi granicu iz zemlje snova u zemlju budnih…