Veći dio dana se vrti oko maski. Tražim materijal, šijem, pakujem i šaljem dalje. U teškim i kriznim momentima uvijek pokušavam da činim ono što mogu, da nađem nešto pozitivno i korisno, pa sam se uključila u akciju sa maskama. To je jednoličan i dosadan posao, nimalo kreativan, ali mi ispunjava dan.  Juče sam napravila nekoliko malih, šarenih maski za unuku. Poslije su mi poslali njenu sliku sa maskom koju je ona razvukla preko čitavog lica. Poželjela sam je i dugo gledam u sliku. Mada su joj, osim usta i nosa, prekrivene i oči, ipak znam da se ispod tog komada pamučnog platna ona smije. Koliko je tu zapravo simbolike. Ne sjećam se kada sam čula i vidjela neko dijete, poželjela sam se dječijeg osmijeha, nedostaje mi ta fina energija koju oni nesebično šire. Stalno ponavljam kako je mnogo bitno da su bar djeca zaštićena i virus ih nekako zaobilazi, ali da li ćemo i mi uspjeti da ih zaštitimo od ovog ludila? Poželim da i ja upravo tako prođem kroz ove dane. Ne znam samo da li bih da sakrijem sebe od svijeta ili svijet od sebe? Ja maske nosim već mjesecima, prvo sam ih svojom voljom koristila zbog smoga, onda zbog gripe, pa sad pod obavezno zbog virusa. Dodijale su mi i mrsko mi je i guše me, ali ćutim i vrlo disciplinovano ih nosim. Jedno po jedno moranje i dodatno uskraćivanje slobode dovode u neko trpno stanje kome se ne nazire kraj, ali mora doći.