Kad ne znaš gdje ćeš, ne možeš se izgubit…

///Kad ne znaš gdje ćeš, ne možeš se izgubit…

“Kad ne znaš gdje ćeš, ne možeš se izgubit…” Pa se vidimo

Darko Mayerski (Mayer)

Podijeljenom odlukom, u pravom demokratskom maniru, riješeno je da se radovi u stanu nastave. To jeste, iznad stana; toplotna izolacija u našoj zgradi je očajna pa je i to došlo na red. Shodno tome, tišina i mir ipak dobijaju produženi godišnji odmor do daljnjeg. Cijelo poslijepodne smo čistili skučeni tavan i maštali o novoj sobi koja bi se tu mogla napraviti da je tavanica viša za pola metra – stari o radionici, ja o kućnoj biblioteci. Snovi će čučati u tavanima naših tijela još nekoliko dana, sve dok prljavštinu stvarnog tavana ne pokvari bjelina stiropora koji ćemo poredati po betonskoj ploči. Godinama kasnije, neko ko nije ja, otvorit će vrata tavana, razgledati ga, hodati po prljavom i istrošenom stiroporu te maštati o svojoj nedokučivoj sobi dok bude pravio popis stvari koje treba popraviti ili zamijeniti. Popis će biti kratak, a maštanje ogromno.
Jučer sam posmatrao bjelinu pivske pjene pri vrhu krigle dok se sivilo dima miješalo sa izgovorenim riječima. Sjedili smo na brdu negdje iznad Slavinovića, zaboravio sam pitati za tačnu lokaciju, ali i bolje je što nisam. Drug kojeg nisam vidio neko vrijeme je napokon došao u Tuzlu, a sa njim i poziv na sijelo kod njegovog rođaka. Gdje? “Dođi do Slavinovića pa me nazovi, izać'u ja pred tebe.” Putuj igumane, manastir će se ukazati sam. Postoji nešto neodoljivo u takvoj vrsti putovanja: povećana radoznalost i moć zapažanja pomiješaju se sa blagom paranojom da nikada nećeš stići na destinaciju. Perpetuum mobilnost? Obrisao sam prašinu sa bicikla, premazao rukavice dezinficijensom, navukao zaštitnu masku, zamaglio stakla naočara vlastitim dahom i zapedalao među ugodne sunčeve zrake.
Šest-sedam sati kasnije ponovo sam pedalao, ovaj put u suprotnom smjeru, blago pripit, okružen tamom i sa jasnom predstavom o kraju puta. Osjećaj nije bio isti. Bolje rečeno, osjećaja nije ni bilo – čista mehanika tijela. Prazne ulice su još više doprinosile apsolutnom odsustvu pažnje; noge su se okretale bez prestanka, a zupčanici u glavi štrajkovali na neodređeno vrijeme.

Ponoć je prošla. Sve što sada pišem već je stvar prošlosti, a onome ko bude čitao ove redove, u najboljem slučaju, ovo će biti samo fragmenti protečenog vremena koje nisu ni primijetili dok je proticalo pored njih. To je jedna od rijetkih prednosti ove forme pisanja: vrijeme na stranici je u direktnoj relaciji sa vremenom van nje. Mozak čitaoca, svjesno ili ne, pravi direktnu komparaciju datuma na stranici sa odgovarajućim datumom koji je pohranjen unutar njega. Nažalost, ovaj proces nosi jednu opasnost sa sobom: kad ne znaš u šta se upuštaš, ne znaš kakve ćeš rezultate naći, prvenstveno van sebe, ali posebno unutar sebe. Putevi podsvjesti su isprekidani, razbacani i u većini slučajeva ne vode nigdje, ali svako malo desiti će se greška u mapiranju – put će voditi nečemu. Ako ne znaš šta tražiš, veoma lako se može desiti da ćeš naći nešto što je trebalo ostati izgubljeno. Sutra se vraćamo na tavan. Dok se spremam staviti posljednju tačku u ovom zapisu, Gombrovičev ‘Dnevnik’ me tiho posmatra sa police

2020-05-08T17:43:49+02:00
X