A mi stisnuli zube, zgrčili želuce, naborali čela i čekamo spremno da nas udari ta velika najavljena promjena. Ni ne znamo točno što nas to mijenja i na koji način ali nam se iz nekog nepoznatog razloga ne sviđa. Jer tko voli promjene? Pogotovo ovako ničim izazvane. I tako čekamo iz dana u dan, a dan ko dan svaki isti i mi naizgled isti zborani, smežurani, napeti, čekamo. Umjesto da pogledamo malo oko sebe, jer promjene se događaju, svakodnevno, pa tako i ovih dana. Najveća promjena bi bila da mijenjanje prestane. Ali ako u nešto možemo biti sigurni onda je to da se uvijek i da će se uvijek sve mijenjati. Mijenja se priroda i mijenja se nebo. I kako su opale procvale magnolije i iz bijelih cvjetova jagode izrasli slasni plodovi, tako se mijenjamo i mi, sasvim polako, oprezno. Svako jutro lišće je zelenije, krošnje su višlje. Grlice koje redovito ujutro posjećuju naš balkon su propjevale i sve nas se manje boje. Pitam se je li ta dugo i napeto očekivana promjena zapravo to što sada više primjećujem sunce, travu i ptice? Jer ako je, onda bi možda bilo zanimljivo i u sebe zaviriti i pažljivo promotriti što je sve ta promjena uz sebe donijela… Zapamtiti kako se osjećam i probat je zadržati još dugo pa da postane dio mene, a ja se prestanem bojati nego se počnem hrabro otvarati još ljepšim, novim mijenjanjima.