Čovjek nije stvoren da živi od danas do sutra
13. Aprila 2020. 2020-08-14 20:09Čovjek nije stvoren da živi od danas do sutra
Čovjek nije stvoren da živi od danas do sutra
Počela je još jedna sedmica i pokušavam da odredim koliko ih je već prošlo kako se sve okrenulo naopačke, četiri valjda? Pokušavam i da prekinem tok misli koje traže odgovor na pitanja tipa koliko će ovo još da potraje, šta će biti poslije i sl. ali mi to sve teže uspijeva. To se već odrazilo i na moj san, pa sam sad i ja kao i situacija sva naopačke. Noću vilenim, a danju se vrtim po stanu i mučim se da definišem svoja osjećanja. Ono što osjećam nije strah, nije ni bijes, nije ni tuga, ali ne znam šta je. Čovjek nije stvoren da živi od danas do sutra, da živi bez planova i želja, izdvojen i izolovan, a sada je upravo tako.
Juče sam se taksijem vozila do grada i ne mogu da nađem adekvatnu riječ kako mi sada grad izgleda, pust, tužan, pomalo i jeziv, kao da je pripremljen za snimanje nekog filma. Ne znam kojem filmskom žanru bi sadašnja slika grada mogla da odgovara, ljubavnom ne bi. Sarajevski taksisti su posebna priča. Pitala sam taksistu da li još uvijek važi odredba da se pored vozača može voziti samo još jedno, na šta mi je on odgovorio da to još važi i onda dodao, onako samouvjereno, kako mu je jedan jaran rekao da će se od ponedeljka otvoriti kafići i butici i da će biti sve po starom. Htjedoh da ga upitam da li su te dvije stvari dovoljne da bude sve kao prije, ali sam se tu i zaustavila da me ne bi uvukao u besmislenu priču. On zaista tako misli i vjeruje u to, pa ako mu je lakše, neću da mu to kvarim. U povratku je opet drugi taksista baratao informacijom da se od večeras uvodi policijski sat sljedeća 24 sata. Pitam ga otkud mu ta informacija, kad i on ima jarana koji je iz povjerljivih izvora to doznao! Interesantno je zapravo kako obje varijante pretpostavljaju neku krajnost. Pomislim, šta bi bilo kad bi im se nekim slučajem jarani sastali. Bila bi to vesela rasprava koji je u pravu, ali uskoro ćemo i bez jarana saznati koja su to nova pravila koja treba da poštujemo.
Noći su još hladnjikave, ali sam svejedno sjedila na terasici i osluškivala. Čula sam neko čudno šištanje na ulici koja je već opasna zona jer je ostalo tek desetak minuta slobode kretanja, a onda i prijekorne riječi iz zgrade upućene iz sigurnosti nečijeg doma. Neko mlado biće je ispoštovalo sve trenutne odredbe, pa je sa maskom i rukavicama na zidu susjedne zgrade sprejem, na svoj način, pokušalo da izrazi svoj bunt. To je sve ugledao neko stariji, kome to toliko smeta da je upotrijebio neke ružne riječi. Pogledam na sat i ostalo je još par minuta, ali mladić završava grafit i trčeći odlazi. Ujutru ću pogledati šta je nacrtao.