Proljeće, a sa njim i lijepi dani već su tu. Sve je tako mirno. Blagi povjetarac donese miris narcisa i zumbula. Komšijski mačak šunja se i vreba pticu. Iz daljine, čuje se dječiji smjeh. Zatvorim oči. Dišem. Evo me tu sam. Nekome negdje ovi dani nisu lijepi. Priroda se poigrala sa nama, previše je bila strpljiva. I ljudi ponekad znaju biti virusi. Sve mora imati balans. Sve je nejasno, svi imamo strah od gospodina zvanog Covid 19, a kad nešto razmislim, dragi dnevniče, možda neki agent 007 ima odgovor na sve. Do tada – #ostanikući, #voliprirodu, #voliporodicu.

Ja ipak obukoh gumene čizme, navukoh vrtne rukavice, namignuh pticama, zagrlih sunce. Rad u vrtu, mada je zahtjevan, ipak odmara, dragi moj dnevniče…