Zvanično – Monnu su još ranim jutrom uzeli i počeli gnjaviti, a ja sam naposlijetku malo zaspala kada je sunce preuzelo novu radnu smjenu. Poslije sam se probudila i odmah počela igru s njom nakon što sam očistila sav izmet i podove po ko zna koji put. Nisam ništa jela za doručak. U posljednje vrijeme mi se malo poremetio način i tempo življenja, ali nastojim uspostaviti neki sistem. Tek sam jela negdje oko dva sata, a poslije sam počela čitati knjigu Harper Lee ,,Ubiti pticu rugalicu” i pročitala do kraja ,,Hiljadu sjajnih sunaca”. Napisala sam par Vaskrsnih čestitki koje sam poslala  raji iz kampova, organizacija, festivala – Sari, Ani, Katji i Ivanu. Sara mi je rekla da joj je ovaj Vaskrs strašno neobičan i da joj mnogo fali ostatak porodice koji joj zbog policijskog sata ne može doći. Također ni ja nisam mogla ići maminoj prijateljici Dragani zbog novonastalih zabrana i ograničenja. Zavladao neki nevakat među nama, sve se okrenulo naopako, a mi u silnoj želji da izvučemo najbolje iz svega ovoga ostajemo pošteđeni mogućnosti da se zbilja malo veselimo i budemo neplanirano sretni. Uhvatim često sebe u prevelikom kalkulisanju, planiranju, polemisanju… Što sam više starija više shvatam da je zapravo samo Univerzum taj koji planira i poigrava se s našim zvijezdama i vilinskom prašinom. Nije istina da se treba znati ponašati u svakoj situaciji. Nekada je savim okej ne biti okej. Nekada je savim uredu kada ničemu ne znaš red. Malo smo prestrogi prema sebi, ne dozvoljavamo sebi takav luksuz. Jedino što je bitno, jeste zauzeti neki stav u životu. Volim osobe koje ne žele da budu loša kopija loših ljudi, niti teže da se ostvare u nekom isfuranom svjetlu. Ja sam daleko iznad toga da smatram da sam iznad drugih, ali mislim da svaki čovjek, kao posebna individua sama po sebi, zaslužuje da ima svoje ,,JA”, da ima svoje želje, snove, nadanja. Da ima svoj vlastiti svijet…  Listajući neke objave, naišla sam na status jedne žene, a nepoznatog autora: Kada zauzmeš neki stav u životu izgubiš neke ljude, a kada ne zauzmeš nikakav stav izgubiš sebe. Malo sam razmišljala o tome. Bez mnogo filozofije zaključila sam da radije biram biti svoja, nego svačija. Radije biram da izgubim pažnju nebitnih ljudi, nego da izgumim sebe, kako god to zvučalo… Na današnji dan rodio se moj babo. Veoma često se svađamo, ali to uglavnom biva zbog svađe između mame i njega. Ne dozvoljavam da ijednu prepirku prepiše pubertetu, jer smatram da sam sve samo ne tipičan pubertetlija. Htjela sam mu napisati jednu poprilično dugu čestitku. Pisala sam, pa brisala, pa pisala, pa križala… Shvatila sam da je najteže pisati onima koji nam najviše znače. Hiljadu sam riječi skratila u jednan zagrljaj i izgovoreno ,,Sretan rođendan”. Izostavila sam i ,,volim te” i ,,hvala”- te svete riječi. Ali, nekako sam imala osjećaj da će to znati i da će sve to u jedan zagrljaj stati, a ujedno nisam ni htjela pretjerivati s emocijama. Općepoznata sam po osjetljivosti, emotivnosti, ali… Jednostavno ovaj put me nešto spriječilo da kažem sve što mislim i osjećam. Valjda nekada i neizgovoreno bolje zvuči od izgovorenog. Monna je zaspala. Moram priznati, pustila sam joj Balaševića i odmah se smirila, ili barem ja želim da u to vjerujem (ili sam pustila sebi Balaševića u želji da i nju od malih nogu učim pravim vrijednostima). Šalim se. Ili ne! U svakom slučaju, mala maza spava, a i braća su zaspala neočekivano rano. Kada su svi zaspali, odsvirala sam par laganih pjesama na gitari, onako za svoju dušu. Pjesma me smiruje. Pjesma je spas. Pjesma je lijek. Bila, jeste i bit će zauvijek. Lijek, dvadeset puta na dan, obavezno.