Nemoj da ti je svejedno. Od toga se čovjek nikad ne oporavi.

SajraKusturaFeaturedSlike1024x641
Dnevnici samoizolacije / Sajra Kustura

Nemoj da ti je svejedno. Od toga se čovjek nikad ne oporavi.

Zaspala sam otprilike oko pola četiri. Sve do tada završavala sam prezentaciju o sarajevskoj legendi iz BHS-a. Lana me je zamolila da joj pomognem oko pismene koja joj je bila narednog jutra prvi čas. Kako bih spremila sav materijal, sakupila ideje na jedno mjesto, probudila sam se u šest sati. Veoma nevoljno ustala sam iz kreveta ranom zorom i krenula joj napisati: Dovraga više i Antigona i Ilijada i pismena… No, kada sam pogledala kako je vani vrijeme predivno, otišla sam na balkon. Sjedoh na stolicu i dopustih toplim zrakama sunca i hladnome vjetru da me miluju. Umjesto već navedenog, napisah joj: Hej, hvala. Ubrzo sam joj poslala sve što sam napisala, a ona me u čudu zapitala na čemu hvala. ,,Na ovom divnom jutru, da me ti nisi nadigla u šest iz kreveta, ne bih znala da tišina ovako može da godi.” Poslije je počela i moja online nastava koja me od samog početka realizacije na pozitivan način iznenadila. Tačnije, iznenadili su me postupci i rad profesora. Prosvjetni radnici se više nego ikada trude oko svoga posla. S nama su počeli voditi komunikaciju nevezanu za program i plan, vjerovatno u cilju da nam misli skrenu od silnih negativnosti oko nas. Sada, u kriznim situacijama poput ove, vidi se koliko je kome stalo; i da li je nekome stalo uopće. U posljednje vrijeme rijetko odem kod dede i nane koji žive dva sprata ispod mene. Umaraju me informacije sa dnevnika. Jedan u 16 sati, drugi u 17:30, treći u 19h, pa onaj prije spavanja kao šlag na tortu… I u svakom notorno zagušljive ili strašno mračne informacije. Ili je neko ubijen, ili je neko obolio, ili negdje masovno ljudi umiru, ili NAŠI lideri vode hladni rat, ili je neko ukrao nešto, ili se neka pjevačica razvela, ili, ili, ili, ili… Pa Bože dragi, zašto? Zašto neko kroji svoju sreću na tuđoj nesreći? Zašto da se stalno tama priziva, kao da je dovoljno nema… Mada, razumljivo mi je. Mnogo je lakše ljude zatrovati lošim, nego se potruditi da im se vidici prošire i naučiti ih voljeti dobro… Dan, kao i sam njegov početak, bješe zaista za srce, dušu i oči osvježavajući. Behar na trešnji u komšijinoj bašti je još ljepši. Njegova bjelina me često odvede u duge hodnike misli, stanem na jednu stepenicu, a u glavi sam na ko zna kojoj planeti… Tetka mi je preporučila knjigu Stendala ,,Crveno i crno”, ali nažalost ne mogu je pronaći u pdf formi, a ni otići do gradske biblioteke. U ovom trenutku bih najviše voljela kada bih mogla hoditi obalama Miljacke do biblioteke…

Zanima me kojim tempom će se nastaviti sve ovo. Nije mi svejedno. Uopće i ne volim taj neobjašnjivi pojam. Hoće li ova vanredna situacija potrajati ili ne – nije mi svejedno. Hoće li mnogi očevi i majke ostati bez svojih poslova – nije mi svejedno. Niti mi je svejedno da li će neko dijete biti nesretno u zidovima kuće u kojoj se osjeća sve, samo ne sigurnost i mir. Tada se prisjetih Jesenjinovih stihova: ,,Nemoj da ti je svejedno. Od toga se čovjek nikada ne oporavi.” Nije mi svejedno, niti će mi ikada biti svejedno kada drugi čine nepravdu, kada drugi veličaju primitivce i krivce za svako zlo, a ponajmanje mi je svejedno kakav trag ja ostavljam iza sebe. Ali, spomenut ću onu lažnu utjehu – sve prođe. Proći će i dobro, proći će i loše. Opet moj radio, ali ovaj put pjevaju Indexi ,,Baladu”. Svakoga dana sve bolje shvatam tu pjesmu. Svaki put preciznije crtam detalje i bliže vidim sliku.

,,Kad ne bude mene, kada dođu drugi dječaci k’o ja, kad ne bude mene…”

Leave your thought here